14.9.08

Opet voz

Opet voz, opet noć, opet jesen.
Sedim sam. Kupe je u mraku, svetlo je u hodniku... i još nešto... ili neko.
Voz mili ka stanici... Nova Pazova. Napokon je taj neko, ili nešto, izašao.
Hladnoća mi se polako uvlači kroz nozdrve i prste na nogama. Ova vožnja košta 100din. Grejanje naravno počinje sa prvim snegom...
Taj neko je non stop stajao u hodniku i iščekivao nešto ili nekog. Bio sam ga pogledao u oči i video sam kao neki poziv... tugu, strah, težinu. Čovek kad je uznemiren ne ume da misli racionalno, nego strah misli umesto njega. Bojim se da sam prekasno zakopćao jaknu.
12:13 Inđija, 4 devojke mašu ka vozu.
Lišće sa drveća, koje baca senku po vozu, priča koliko je usamljeno i koliko mu nedostaju deca.
Ah kako je život prolazan... a mi maštamo o kolima.
Za malo da propustim Bešku 12:26
Tako dugo je prošlo od onog momka u vozu koji je čitao "Seobe"...
Pitam se kad bi vozaču davao ritam, kao kad su ritmom doboša terali robove na veslanje, išao brže ili sporije od tempa ritma?
Voz toliko gnjavi da sam počeo da pišem nebuloze ne bi li si prekratio vožnju.
12:31 i Karlovački Vinogradi. A ne to su bili Čortanovci ha ha i tunel gde se Tupa trkao sa vozom.

22.3.08

Trag

Držao sam aparat u rukama. Prišao mi je kondukter, i počeo priču...
Pričao mi je o sebi, ćerkici, o svom bavljenju umetnosti, o njenom školovanju, o poliesteru, o crtanju, slikanju. I što šta još usput.
Nije me mnogo ispitivao. Imao je potrebu da priča. Da ostavi svoj trag bivstvovanja i delanja.
A za kompjuter je "tele" klik klik i to je to.
Pomišljao sam da ga slikam ali nisam. Voli detalje, svaku senku, svaku boru i nabor.
A ja sad privodim svoje putovanje kraju.

Travka

Osušena... uvela travka iznikla iz šinskog praga. Ha Ha
Pogađaš... evo me opet čekam voz.
Nisam sam, ali sam se osamio. Sat pokazuje jedan i12. Ljudi su se uzmuvali posmatram ih iz daljine... kao da čekaju nešto?
Napravio sam jedan snimak. Mislim da niko nije obratio pažnju na mene. Trudim se da prikrijem uzbuđenje...
I dosadno čekanje postaje dosadna avantura.
...dolazi voz!

Noć je tu

Noć je tu. Voz. Neisprekidano, polako, sasvim polako, napreduje.
U vagonu postoji svetlo. Svetlo.
Podseća me na neki film, ne baš prijatnog karaktera.
Ljudi. Potpuno mirni.
Budni.
Nastavljamo dalje, ovaj put, posle dugo vremena. Noć se stiska uz prozore.
Ovo sad je vrhunac sporosti!

20.3.08

Sedište

Evo me opet. Voz. Reko' ovo mora da se zapiše. Sedim sa nekim čovekom od Novog Sada, u Petrovaradinu ulaze putnici. Između ostalog neka baba se probija kroz vagon. I seda ona kod nas dvojice. Bilo je slobodno mesto do prozora sa sunčane strane. Kaže baba ovom čoveku da se pomakne da ona sedne. Međutim on joj reče da ona, slobodno sedne do prozora. Kako je voz krenuo tako je počelo da joj duva od otvorenog prozora. I bla bla, ustane ona ipak i postane joj jasno. Kako je baba otišla tako se nas dvojica pogledamo i masmešimo se jedan drugom u smislu "al' smo joj smestili".
No naša radost nije bog-zna kolko' trajala. Tu je seo neki brka kome ne smeta ni sunce ni promaja.

Vruće je

Mama i beba. Vruće je i zagušljivo. Devojčica, bebica, ima veeeeelike crne oči. Majka njena baš mlada
devojka. Devojčica se zove Marta. Zaspala je u majčinom naručju. Preko puta nje sede dva momka i čitaju maxim. Moja osećanja su totalno zbrkana. Ali jedno. Iza njih spava celim putem jedan vojnik. Mlad momak. Mlađi od mene.

Hladno je

Kraj aprila. Hladno je i kiša pada. Kao kraj oktobra. Sve je zeleno, i neka čudna svetlostkoju davno nisam video. Voz se vuče ko' mrcina. Kasnio je u polasku pola sata. prelazim Dunav. Nasuprot meni sedi neka baba. Ajde što sedi, nego samo da znaš kako je vešto smestila svoje dupe na sedište koje sam ja odabrao. Prvo sam seo pored nje. Onda sam shvatio da od toga nema 'leba, pa sam se povukao na sedište nasuprot nje.
Žamor ljudi, huka voza, šum vetra i brujanješina spajaju se u jedan zvuk. On me uspavljuje. Vagoni drndaju i škripe.
Sidni Poatje. Ju! Ko je taj. I šta sam ono reko'... a da, spavam...

19.3.08

Opet noć

Opet noć. Još jedan rastanak tako mi to teško pada. Uf. Ne umem da se naviknem na odlaske. Uf Uf.
Vagon je poluprazan. Seo sam na četiri mesta. Odnosno šest, pošto su i ona preko puta bila prazna. Ubrzo sam se i premestio. Duvalo mi je. Uzeo sam malo da škljocam unaokolo. Preko puta mene sedi jedna baba. Ukrštala je reči, a sad čita nešto iz tog časopisa. Sve je mirno i usnulo. Baba je sva u crnom. Ima kesten smeđu ofarbanu i izgorelu kosu vezanu u rep. Nosi naočare. Zakopčana je do grla, a crnu torbu ne ispušta iz naručja.
Kondukter je napokon odlučio da pregleda karte. Baba nije no odvojila pogled od časopisa. S lica ne skida izbečen izraz, kao da se nečemu stalno čudi. Pije vodu. Zatvara flašicu i vraća je na mesto.
Baba spava. A ja sanjam... Jovanu.

Val vreline

Kako sam ušao u vagon, tako me je zapahnuo val vreline. Da ne poveruje čovek. Sedim sa jednom gospođom. Sluša muziku preko mobilnog. Kako je vadila legitimaciju iz torbe, tako joj je ispala kartica sa Bogorodicom. Podigao sam je. Zahvalila mi se.
I dalje sne mogu da veerujem koliko je toplo. Osećam se kao u sred leta na asfaltu u hladu. Kao da gorim iznutra. Ona pokušava da otvori prozor. Ne ide.
Gledam Dunav. Baš je narastao. I baš je plav. Muzika sa diskmena me rashlađuje. Čekam da se nešto desi da bih mogao o tome da pišem.
Ko čeka dočeka. Krenem ja da otvaram prozor, opet ne ide odem do ljudi ispred. Zamolim da otvore. Ne ide. Blago se iznerviram. A ova gospođa do mene mi kaže da prvi i zadnji vagon ne greju. I ja ni pet ni šest, zahvalim se, i odem u poslednji vagon. Dođem tamo, a tamo svežina, super! Odaberem jedno mesto nasuprot neke devojke koja ima prugasto šarene hulahopke. No tu sam sedeo samo do Beške, gde sam se premestio na potpuno prazna četiri mesta. Između ostalog ovde imam jako lep pogled kroz prozor. A da, nije sve savršeno, nalazim se u pušačkom delu vagona.

11.3.08

Nedelja

Nedelja, sinonim za mrtav grad. Oseti se u dahu vetra. Mir. Neobičan mir za jedan grad, i za toliko ljudi na stanici. Muzika iz razglasa. Pristojna muzika. Voz za Vrbas prispeo je u stanicu. Čekam moj voz, i ne mogu da isčekam da dotaknem Jovanu.
Sedim sam sa nekom tetom koja ima simpa fensi lakosta patikice, bele čipkane najlon čarape, i pantalone podvrnute na tri četvrt. Gricka nokte i nosi neke naočare kao modni detalj. A svira u ušima Miles Davis. Skida gornjak. O ne sa'će da pripali. Fuj!
Sport. Uvek aktuelna tema za čitanje. Dim uvek ide na nepušača. Mrzim što moram tuđom krivicom da smrdim. Baš mi prija džez.
Napala me sova. Ako sam noćas spoio četiri sata sna... puna kapa. Jaooo evo nas u Karlovcima a preko puta stanice dva labuda plivaju po čestaru. Kako lepo izgledaju. A mali petlići igraju fudbal malo dalje. Mašinovođa je upravo zatrubio. Izgleda se sporazumeva sa mojim Milesom Davisom. Evo opet.

Prizor

Stižem na stanicu. Čeka me divan prizor. Dve marice i pvoje policiskih kola. Prilazim malo bliže, a u holu prepuno ljudi. Tešim se, možda ljudi čekaju gradski prevoz. Međutim zaboravio sam ključnu stvar! U pet sati utakmica! Partizan CSK iz Moskve... valjda. Policija izlazi na perone. Navijači. Počeli bi da divljaju da nema policije. Vagoni su prepuni, ali prepuni! Zamisli... sedim.
U roku od minut, prestalo je da se peva, urla, skače.

Srbi

Voz. Srbi!!! Pesma. Rakija. Brlja. Urlanje. Čemu sve to... Izgleda idu deca u vojsku. Ostao sam bez teksta... Divljaju ko' nenormalni, u nekom neorisivom žaru besa, radosti, ludila koje ih je obuzelo. Zanimljivo. Da nema takvih bilo bi malo dosadno, zar ne?...
To ponašanje mogu da razumem.
Apsolutno su nezreli i razmaženi, mamini i tatini srpski sinovi. Iskreno rečeno uopšte mi se ne sviđa ovo što sam napisao. Ne volim da pišem o ovome. Zato ću prestati.
Pažnja desni extremizam!

7.3.08

Noć

Noć. Tunel. Ima svetla! U kupeu, momak, pre mlad čovek sedi do prozora nasuprot meni. Čita "Seobe". Blago truckanje voza i lagaani nailazak topline. Nešto konstantno pišti. Kao pisak u ušima. On nosi naočare. Sedim na sedištu 81. Crni brojevi na beloj pozadini. Stakla su začuđujuće čista. Voz fino napreduje. On nosi neki sportski sat. Metalni. Neodređeno gleda kroz prozor. Napolju je mrak. Tek po koja sijalica se vidi u daljini. Čuju se ženski glasovi. Iza mene. Polako se udaljavaju. Vidim nekog čoveka u odsjaju. Zeva. Razjapio vilicu. Ima brkove. Momak do mene gricka nokte ili zanoktice. Uzima opet knjigu i pokušava da čita. Izgleda da je pri kraju knjige. Ona je debela. Ima bar petsto strana. Tek sad osećam koliko mi je bilo hladno. Prsti na nogama mi se polako raskravljuju. greška momak nije na kraju knjige nego voli da čita preko reda. Kao i ja. On zeva, a zevam i ja. Malo potom, počeli smo priču. I nismo stali do Inđije gde je on sišao.
Sve u svemu zanimljiv tip. Završio je u Beogradu antropologiju, zatim postdiplomske u... setio sam se u Jerusalimu i sad na nekakvim post-postdiplomskim, u Nju Jorku. Vratio se ovde da vidi kako je. Nije zadovoljan. Žali što se uopšte vraćao, ali ipak mu je drago, kao jedno iskustvo više. Ide na kurs grčkog jezika u Beogradu i da bi tamo prekratio vreme ide na "Fest". I još mnogo priča je ispričano do Inđijegde sad živi.
Tiho je. Noć i dalje traje. Gledam se u ogledalu iznad sedišta. Mislim na Jovanu.
Ustao sam i malo se šetam po kupeu. Sam sam. Opet tunel. Pokušavam da se namestim u polu ležeći položaj a da ne isprljam sedište cipelama. Ne ide.

6.3.08

Trčim

Opet. Trčim. Zakasniću. Valjda neće krenuti na vreme. Preko telefona su mi rekli deset minuta kasni. Bilo bi pravo čudo kad bi krenuo na vreme. I dalje trčim. Ulazim nervozno na stanicu. Prilazim šalteru. Sad se polako nerviram. Šalter-radnica me ek posle nekog vremena konstatovala. Izdaje mi kartu i kaže, da će voz kasniti dvadeset minuta. tad me je prošla nervoza ali se i dalje nerviram. Tih dvadeset minuta može vrlo lako da izraste u četrdeset.
Ljudi čekaju. Pokušavaju da ubiju vreme. Sve više ljudi se okuplja. Valjda neče svi za Beograd.
Mislim na Jovanu. Ona sad verovatno svira. Neko dvoje se ljube.
Stanica se odjednom ispraznila. Ljudi što su bili unutra čekali su gradski bus. Nemam više živaca da čekam na jednom mestu. Noge su mi već utrnule od sedenja na šalteru.
Taman izlazim na peron kad na razglasu
objavljuju da voz treba da stigne u stanicu. Što je hladnije to voz više kasni. Od deset minuta naraslo pola sata. Smestio sam se. Na moje veselje odmah je krenuo. Do mene sede dve fensi devojke. Definitivno seljanke.
Sunce. Zubato. Ispred mene sedi ekipa koja se karta. Liče na klošare, samo što su tiši i pristojniji. Za sad. Prošao je kondukter, a prolazi i Petrovaradin. Evo ih Karlovci a evo je i Đukicina kuća.
Fensi riba nasuprot mene stavila je sunčane naočare. Izgleda ko' punoglavac. Kroz prozor, koji nije baš zatvoren, uleće sneg, kad voz krene malo brže. Baš zanimljivo. Sneg pada na mene u vozu.
Inđija. Ona ekipica kartaroša ja sišla u Beški. Gledam kroz prozor. Dalekovodi i ostale bandere sa žicom izgledaju kao paučina ba bledoj pozadini i još bleđoj svetlosti.
Opet pada sneg. Ona fensi devojka nasuprot mene ima minđušu u nosu, odnosno sa strane nosa. Nezaklapaju.
Zemun Polje. Pada sneg. I unutra i napolju. Neka dečica igraju fudbal po ovom kijametu. UUUUVVAAAOUUU

Devojčica

Devojčica. Sedi nasuprot meni. Voz već dugo stoji. Ona ne može više da sedi mirno. Verovatno, zato što se ništa ne dešava. Postaje sve bučnije. S vremena na vreme ljudski žamor prekine po koja piska mobilnog.
Baba sva u crnom gleda u mene. Ona sedi dva sedišta iza devojčice. Ima čudnu crnu maramu, koja joj uokviruje lice i ističe čudno prodorne oči.
Ljudi čitaju novine: "Zvezda kreće iz Čačka u poteru...", "Krađa u skupštini...". Ispred mene, sedi, okrenutih mi leđa, neka teta. Očigledno atraktivnog izgleda, sudeći po muškim zalutalim pogledima. Ja je ne vidim. Čovek što sedi pored devojčice gleda kroz prozor. Neka tetka posmatra. Kroz polusmrknute obrve odmerava... Zatvorila je oči, ali je ostala u položaju da ako ih otvori opet može da posmatra. Na početku vagona je počela kontrola karata. Prepozao sam konduktera koji mi je pregledao kartu u vozu za N.Pazdovu. Počinjem da brinem. Ali ne dugo. Upali smo u tunel. Bez svetla. Ništa čudno. Sunce je počelo jače da sija. Stavio sam naočare. Gledam kroz prozor. Devojčica zeva. Gleda dvojicu mangupa koji se celo vreme zavitlavaju, i koje je policajac legitimisao ranije. Momak do mene čita knjigu Ivlin Vo "Povratak u Brajoshed". Pitam se šta radi Jovana. Ona dva mangupa upoznali su trećeg. Devojčica se spremila, očigledno izlai na sledećoj stanici. A da zaboravio sam da napišem da nosi protezu za zube, ima maslinasto zelene oči i neodređen pogled. Ćovek do nje se isto sprema sigurno joj je neko blizak.
Teta ispred mene se proteže, a ona ženica, tetkica od ranije se premestila sa mužem na sedište prekoputa ove atraktivnetete, zahvaljujući trećem mangupu koji se pridružio prthodnoj dvojici. Nastavljaju smarački da se zavitlavaju. Neko iza mene se dere na mobilni. (smeh 2. mangupa)
Odmah iza mene sedi mali romčić koji se u poslednje vreme primirio. Voz se trucka.Baba u crnom prolayi pored mene. Silazi na sledećoj. Ona ženica, tetkica ne skida, životom oblikovani smrknut pogled. Upravo pored mene protrčavaju dve devojke (romkinje) "Al' smo lude!"
Stara Pazdova.
3. mangup odmeravaatraktivnu tetu.
mrzimedapišemdalje... zamislidaputujemodomora...
Inače atraktivna teta je mađarica.